U Republici Srpskoj, prošle godine je, prema podacima MUP-a RS, evidentirano 1.193 slučaja nasilja u porodici. Od tog broja, 245 slučajeva odnosi se na nasilje nad djecom, a svi nasilnici bili su očevi -134 slučaja otac-sin, a 111 otac-kćerka.
Godinu dana ranije, MUP je registrovao 1.034 slučaja nasilja u porodici, a u tadašnjem izvještaju naveli su da su žrtve nasilja bila i djeca do 14 godina, i to njih 110, a od 15 do 18 godina – njih 62.
Uprkos ovako zastrašujućim podacima, Vlada RS odlučila je da iz procedure povuče Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama RS, koji je nudio novi, bolji pravni okvir.
I to zbog otpora dvadesetak konzervativnih udruženja.
IZGUBLJENI ZAKON
Njihov glavni prigovor bio je termin “femicid”, koji su smatrali anti-porodičnim, a sporna im je bila i zaštita djevojčica kao posebno ranjive kategorije: “Porodica se veoma široko definiše, pojam nasilja se široko definiše, djevojčice i djevojke ispod 18 godina se smatraju ženama!? Sve to doprinosi slabljenju porodice i njenom postepenom uništavanju”, piše, između ostalog, u otvorenom pismu kojim su tražili da se Nacrt povuče iz skupštinske procedure.
Pravnici koje smo kontaktirali kažu da zamjerke na nacrt zakona nisu opravdane. U nacrtu se, pojašnjavaju, u pojam žene uključuje djevojčice i djevojke mlađe od 18 godina kako bi im se pružila zaštita od nasilja kao posebno ranjivoj kategoriji, dok se u članu 8. stav (3) Nacrta dijete jasno definiše kao osoba koja nema navršenih 18 godina života.
U stvarnosti, pojašnjava za BUKU pravnica Aneta Zrnić, ovaj prijedlog zakona je nudio važne pravne instrumente, kao što su mogućnost smještaja žrtava u sigurne kuće na zahtjev i pružanje stručne podrške bez uslovljavanja, što bi značajno unaprijedilo zaštitu žrtava, uključujući i djecu.
Trenutna zakonska rješenja kritikuje zbog nedostatka efikasne zaštite žena i djece u situacijama nasilja, kao i zbog sporih reakcija nadležnih organa.
“Pasivnost organa i dug period reakcije na prijave nasilja često dovode do dodatne ugroženosti žrtava. Kritike idu i u pravcu nedovoljnog značaja koji se pridaje prijavama žrtava, te prakse mirenja bračnih partnera u slučajevima nasilja, što dodatno ugrožava bezbjednost žrtava, naročito djece, koja su uvijek žrtve porodičnog nasilja, bez obzira da li je nasilje usmjereno direktno prema njima ili ne”, jasna je Zrnić.
PROTOKOL O ZAŠTITI DJECE KOJI NIKADA NIJE ZAŽIVIO
Republika Srpska već godinama ima ozbiljan problem kada je riječ o djeci žrtvama nasilja u porodici, jer je malo informacija o tome gdje su ta djeca nakon što prijave nasilje. Još manje informacija je o tome koliko ih je dobilo adekvatnu i blagovremenu stručnu pomoć.
Jer nasilje nad djecom nije samo priča o polomljenim kostima i modricama na tijelu, to je priča o emocionalnim i fizičkim ožiljcima, čiji uticaj seže daleko u odraslo doba.
A sve te podatke trebalo bi da znamo, jer je Republika Srpska donijela Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece još 2013. godine, upravo sa ciljem uspostavljanja jedinstvene baze i povezivanja svih subjekta zaštite – policije, centara za socijalni rad, škole, zdravstvenih ustanova i drugih subjekata zaštite, i gdje se tačno definisalo šta je čija nadležnost, šta ko treba da uradi kada dođe do saznanja da se negdje nasilje desilo i kako da međusobno zajedno funkcionišu, odnosno ko koga obavještava i ko šta preduzima.
Međutim, baza nikad nije uspostavljena, potvrdila je za BUKU ombudsman za djecu RS, Gordana Rajić, a bez nje i kvalitenih podataka, nemoguće je djelovati na sam uzrok nasilja.
“Da smo imali tu bazu mi bismo danas znali šta nam u sistemu ne funkcioniše najbolje, šta je ono što je dobro, šta je ono što treba unaprijediti, nadograditi, šta je ono što treba izbaciti”, priča Rajić, dodajući da, iako je zakonom predviđen multidisciplinarni pristup u slučajevima porodičnog nasilja, institucije u lancu ne pružaju povratne informacije o tome u kojoj mjeri pomoć stiže do djece žrtava nasilja, niti kakvog je kvaliteta ta pomoć.
JEDINI CENTAR ZA ZAŠTITU DJECE BEZ KADRA
Koliko je ovo dugotrajan i ozbiljan problem možda najbolje pokazuje sudbina Centra za zaštitu djece pri Univerzitetskoj bolnici Foča.
Pokrenut je 2015. godine na inicijativu Ombudsmana za djecu, upravo zbog izostanka stručne pomoći djeci žrtvama nasilja.
Nažalost, Centar, inače jedina ustanova u BiH gdje se sistematski liječe zlostavljana djeca, posljednje tri godine suočava se sa ozbiljnim nedostatkom stručnog kadra, posebno dječjeg psihijatra, kliničkih psihologa i defektologa.
Zbog toga su bili prisiljeni djecu slati u druge ustanove, a potom bi se djeca vraćala u Centar na kontrolu.
Za 9 godina radili su sa 150 djece, većinom žrtava zanemarivanja i fizičkog zlostavljanja u porodici i među vršnjacima, uz pojedinačne slučajeve seksualnog zlostavljanja.
Nadaju se brzom popunjavanju kadrovskih kapaciteta, ali i da će slična ustanova biti uspostavljena i u Banjaluci. Kažu da je to nužno, jer su i sami, nažalost, opravdali svrhu svoga postojanja.
I dok nam se jedini Centar za zaštitu djece bori za opstanak, porazno je i što Republika Srpska nema ni sveobuhvatan broj, onaj statistički, o djeci žrtvama nasilja u porodici.
PROBLEMATIKA CENTARA ZA SOCIJALNI RAD U RADU S DJECOM ŽRTVAMA NASILJA
MUP RS ima svoje podatke, iznesene na početku teksta, ali podatke imaju i centri za socijalni rad i oni su dramatično veći.
Tako samo jedna lokalna zajednica, Prijedor, pokazuje alarmantan porast slučajeva nasilja nad djecom. Ovdje su u 2020. godini evidentirali 53 djece žrtava nasilja, u 2021. godini 159, u 2022. godini 158, dok je u 2023. godini taj broj skočio na 222!
Obzirom da su centri za socijalni rad, uz policiju, prva adresa kojoj se žrtve nasilja obraćaju, a uz to trebaju osigurati pomoć i podršku djeci i spriječiti njihovu sekundarnu traumatizaciju, interesovalo nas je sa kakvim se sve problemima susreću u radu sa djecama žrtvama nasilja.
Kako smo saznali iz razgovora izazovi sa kojima se suočavaju su brojni počevši od nedostatka stručnog kadra i specijalizovanih ustanova, te stručne edukacije. Opterećeni su i velikim brojem predmeta te složenom porodičnom problematikom, dok sudovi često ne efikasno štite žrtve.
U manjim zajednicama, ograničeni resursi dodatno otežavaju pružanje pomoći, uključujući pristup sigurnim kućama, NVO-ima i centrima za mentalno zdravlje, ali I finansijskih sredstava za efikasan odgovor na ovaj problem.
Dragana Grujičić, dipl. socijalni radnik pri referatu zaštite od nasilja u porodici – Centar za socijalni rad Prijedor, za BUKU je objasnila način rada sa djecom žrtvama nasilja: “Pružamo psiho-socijalnu podršku djeci žrtvama nasilja, često kroz razgovor sa psihologom, i sarađujemo sa Centrom za mentalno zdravlje Prijedor i Centrom za besplatnu pravnu pomoć Banjaluka. Djecu žrtve nasilja upućujemo i u Dnevni centar za djecu u riziku, ali je potreban veći broj takvih centara”.
Centar za socijalni rad Prijedor
Ujedno, naša sagovornica ukazuje na još jedan problem koji još uvijek nije dovoljno prepoznat i tretiran u našem zakonodavstvu, a to je emocionalno zlostavljanje djece nakon prekida partnerskih zajednica.
Navela je i da je prošla godina u Prijedoru obilježena jačanjem saradnje između Centra i policije, što je dovelo do utrostručenja broja izrečenih hitnih mjera zaštite, te da stručni radnici Centra za socijalni rad često odlaze u policiju prilikom saslušanja žrtve kako bi je zaštitili od retraumatizacije.
U bijeljinskom Centru, gdje je 2023. godine evidentirano ukupno 53 djece žrtava nasilja, ostvaruje se adekvatna saradnja sa drugim ustanovama, iako bi se trebala unaprijediti. Ograničeni resursi, dodaju, takođe često utiču na mogućnosti pružanja adekvatne podrške djeci žrtvama nasilja.
SIGURNE KUĆE PREPUNE
Da je situacija sa nasiljem u porodici eskalirala već dugo upozoravaju iz tri sigurne kuće koje djeluju u Republici Srpskoj u Bijeljini, Banjaluci i Modriči.
Njihov kapacitet od 55 mjesta odavno nije dovoljan.
Dragana Miljević Miljković, diplomirana socijalna radnica iz Fondacije Udružene žene – Sigurna kuća u Banjaluci, za BUKU kaže da žrtve porodičnog nasilja dobijaju strukturisanu psihološku podršku, ali naglašava potrebu za podrškom nakon izlaska iz sigurne kuće. Prošle godine, u njihovoj sigurnoj kući boravilo je 23 djece, a trenutno ih ima 11.
“Žene se najčešće odlučuju za smještaj u Sigurnu kuću kada se nasilje usmjeri prema djeci. To postaje okidač za napuštanje partnera, jer žene postaju svjesne da se direktno ugrožava dječiji psihofizički rast i razvoj. Djeca prolaze kroz psihosocijalni tretman, pohađaju školu i učestvuju u radionicama. Nakon izlaska iz sigurne kuće, organizacija pruža produženu podršku kroz kontakt i psihoterapijske tretmane po potrebi. Djeca trebaju biti motivisana i dobrovoljno se uključivati,” ističe Miljević Miljković.
Ona naglašava da je najveći izazov nedostatak finansijskih sredstava za podršku djeci nakon izlaska iz sigurne kuće, kao i činjenica da u lokalnim zajednicama ne postoje socijalni stanovi za žrtve porodičnog nasilja.
A ŠTA AKO POMOĆ IZOSTANE?
I pored nedovoljno podataka o broju djece žrtava porodičnog nasilja, kvalitetu i obimu stručne pomoći koju primaju, prijava nasilja, a potom i blagovremena pomoć stručnjaka su ključne.
Zna to jako dobro Maja Kovačević, savjetnica i psiholog besplatne savjetodavne linije “Plavi telefon”, još jedne bitne karika u podršci i pomoći djeci i mladima.
Prema njenim riječima, nasilje u porodici utiče različito na svako dijete, zavisno od uzrasta, pola, stepena izloženosti i karakteristika porodičnog i socijalnog okruženja. Djeca izložena težem nasilju često pokazuju poteškoće u emocionalnom razvoju, učenju i socijalnim vještinama, što može dovesti do depresije, anksioznosti, teškoća u učenju, kontroli ljutnje i socijalnoj interakciji. Takođe, postoji rizik da nauče da je nasilje prihvatljiv način izražavanja kontrole i privrženosti.
Česti pokazatelji trauma, priča nam Kovačević, uključuju regresivno ponašanje poput straha od odvajanja i noćnog mokrenja, a takođe traumatizovana djeca mogu izbjegavati situacije povezane s traumom i pokazivati somatske simptome kao što su bolovi u trbuhu ili glavobolje.
Stoga je jako važno, podvlači, pružiti svakom djetetu individualni pristup i podršku prilagođenu njegovim potrebama: “Procjena razvoja i emocionalnih poteškoća djeteta nakon zlostavljanja je ključna, kao i osiguravanje fizičke i emocionalne sigurnosti tokom terapijskog procesa. Djeca se mogu uključiti u individualnu ili grupnu psihoterapiju kako bi izgradila otpornost i lakše se nosila sa traumatskim iskustvima”.
Navedimo na kraju da iz Ministarstva porodice, omladine i sporta nismo dobili odgovor na pitanja zašto Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece nikada nije zaživio onako kako je to predviđeno. Rekli su nam da su donijeli novi 2022. godine, te da i on uključuje koordinisani pristup pružanju podrške i zaštite žrtvama, uključujući Ministarstvo unutrašnjih poslova, pravde, zdravlja i socijalne zaštite, lokalne samouprave i prosvjete, što bi uz strategiju za suzbijanje nasilja u porodici za period 2020-2024, smatraju, trebalo dati rezultate.
Ostaje nejasno zašto bi novi protokol dao rezultate, kada njemu sličan to nije mogao za punih 10 godina.
Ova mala analiza jasno otkriva nespremnosti sistema da zaštiti najranjivije.
Sa preko hiljadu slučajeva nasilja evidentiranih godišnje, od čega je petina usmjereni prema djeci, što je nepotpuna evidencija i to samo iz ugla policije, jasno je da nešto duboko ne funkcioniše u sitemu zaštite žrtava porodičnog nasilja.
Uz to, politika ne samo da ignoriše potrebu za modernizacijom zakona, već aktivno koči njihovo unaprjeđenje, stavljajući na kocku potencijalne mjere zaštite koje bi mogle spasiti živote. Zapanjujući je i izostanak koordinacije između relevantnih institucija u suočavanju s ovim problemom, što ostavlja djecu izloženu cikličnom nasilju i trajnim emotivnim i fizičkim ožiljcima.
Ovo stanje zahtijeva hitan i koordiniran odgovor kako bi se osigurala zaštita najugroženijih članova društva. Potrebno je, ne samo usvojiti strože zakonske mjere, već i osigurati njihovu dosljednu primjenu, zajedno s poboljšanjem međuinstitucionalne saradnje.
Samo tako možemo nadati se smanjenju broja slučajeva porodičnog nasilja i pružanju sigurnijeg okruženja za djecu i sve žrtve nasilja u Republici Srpskoj.
KOMENTARI