Sanski Most nije ljuta krajina. Ne može ni biti ljuto nešto kad mu devet rijeka teče kroz krvotok. Nije ni Prijedor, grad za koji me vežu najljepše uspomene iz djetinjstva i jedan poseban osjećaj koji se ne može ispričati. Ovo je pitoma, saburli Krajina. Krajina koja je mnogo krvi u svojoj historiji vidjela. Krajina u kojoj imam najdraže rođake, insane i ahbabe.
Prenijet ću, i ako bez izuna, poruku koju mi je poslao jedan stariji kolega imam. U njoj se sliježe sav moj damar i kao da me osjetio dušom kad je ovo napisao:
“Selami od srca! Vrlo dobro Te razumijem. Ja ne znam koliko bih dao da sada, dok mi priređuju pastrmku, zavrnuo nogavice i gazim Blihu, ili nasafunjan skočim u Sanu kod Mašinskog mosta, ili uvečer slušam mnogo bolji izbor muzike nego li u bilo kojem gradu na Zapadu što dopire iz diskoteke, ili prelijepim glasom izučen sabahski ezan i poslije namaza sa rajom na doručku a Sana se budi. Ili iskradem se pa preko Pilane, Husimovaca i oba Kamengrada dođem džamiji u Fajtovcima i izučim Jasin Generalu, i odmorim i opet pješke do Naprelja, ili odlučim da desnim pravcem upravim prema Skucanom Vakufu. Na povratku svratio bih do kamengradske Musalle …
Eh, te sanske ljepote nikad im kraja…
I posve razumijem Tvoju opsjednutost Sanom, ama posve !!!”
Vozeći se kroz predjele srednje Bosne, počev od Ključa do Prozora, neki me čemer i jad obuze. Sve je to moja Bosna, ali izgleda mi kao neki drugi svijet, napušten i zapušten.
Molim Uzvišenoga da čuva našu Bosnu
A bom i Hercegovinu…
KOMENTARI