Brisače, otprilike u obliku u kakvom ih danas poznajemo, osmislila je Amerikanka Mary Anderson prije više od 120 godina. Procvat su doživjeli u automobilima mnogo godina kasnije, a danas je vožnja bez njih nezamisliva.
Kakvi se koriste i na šta treba obratiti pažnju pri odabiru i montaži?
Brisače vjetrobrana u automobilima danas uzimamo zdravo za gotovo. Vratićemo se 121 godinu u prošlost u rane dane automobilizma – sve do 10. novembra 1903., kada je Kancelarija za patente SAD-a odobrila Mary Anderson – patent za “uređaj za čišćenje prozora”.
Anderson je uvidjela potrebu za mehanizmom koji bi čistio vanjski dio stakla vozila kada se vozila tramvajem u New Yorku za vrijeme mećave. U vremenima kada su konjske zaprege bile puno češći način prevoza od bilo čega što se kreće vlastitim pogonom, bilo je normalno da vozači tramvaja, na primjer, otvore prozor i isture glavu van kako bi vidjeli bolje nego kroz snježno vjetrobransko staklo.
No, to je značilo veliku nelagodu ne samo za njih, već i za putnike. Stoga je Anderson osmislila mehanizam za čišćenje prozora od drveta i gume kojim je vozač mogao upravljati iz unutrašnjosti automobila, i to preko poluge smještene kod upravljača. Drugim riječima, bio je to prvi brisač. Već 1916. godine brisači su postali uobičajeni dio opreme mnogih američkih vozila. Brisači su u Evropi komercijalizovani nešto kasnije, a danas više od 100 godina poslije toga auto bez brisača je potpuno nezimislivo.
Vožnja po kiši ili snijegu ne bi bila moguća da nemamo brisače prednjeg stakla. Vidljivost je izuzetno važan faktor u vožnji, a s tim u paketu stiže i preglednost. Međutim, bez adekvatnih metlica, vožnja za vrijeme padavina bi bila unaprijed izgubljena bitka.
Brisač se sastoji od dva važna elementa – držač i metlica s gumom. Ovaj drugi dio je najvažniji i zato je prije svega važno da cijelom svojom dužinom dodiruje površinu stakla kako bi adekvatno obrisao cijelu površinu koju zahvata. Zato je važno birati kvalitetne metlice s mekanom i izdržljivom gumom, koja se obično zadnjih godina miješa sa silikonom, pa zato imamo mekano klizanje brisača po vjetrobranu.
Brisači koji ostavljaju tragove i mrlje na staklu, te prave buku znak su da ih trebate zamijeniti. Guma na metlicama tada obično ili je oštećena ili stvrdnuta. Stare, tvrde i oštećene metlice obično postanu takve nakon stajanja vozila na suncu, odnosno forsiranjem korištenja po “suhom” vjetrobranu.
S druge strane, jaki minusi zimi zalede metlice i zalijepe ih za staklo, pa takvi ne služe svrsi. Zato bi bilo poželjno voditi računa i o adekvatnoj ljetnoj i zimskoj tekućini koja će zaštiti i staklo i metlice.
Dva osnovna tipa
Kada mijenjamo metlice, mada možemo zamijeniti samo i gumeni dio, iako se ovaj zahvat više ne isplati. Pored odabira vrste koju biramo, trebamo paziti na veličinu i tip kopčanja. Veoma važno, metlice su nategnute preko opružnog mehanizma kako bi stajale priljubljene uz staklo, te je bitno da vodite računa kad podižete držač da isti ne udari o vjetrobran.
U suštini, nikad ne ostavljajte nategnuti držač u uspravnom položaju bez metlice, već ga spustite lagano na vjetrobran dok pripremite metlicu za montažu. Na kutijama i pakovanjima postoji uputstvo o načinu zamjene metlica što će olakšati sam postupak. Obično su na automobilima postavljeni tipovi kačenja preko zakačke sa zglobom (sa i bez osigurača) ili klik-klak mehanizma.
Ako slijedite upute neće ih biti teško zamijeniti, jer su oba tipa jednostavna i prilagođena za laku zamjenu.
Solidne metlice ne moraju koštati bogatstvo
Na tržištu postoje čak dosta povoljniji univerzalni silikonski brisači, tačnije metlice koje koštaju oko 10-15 KM po komadu i koji mogu trajati bez problema dvije do tri sezone. Taj trošak ne bi trebao nikome biti opterećenje, jer bešumni brisači koji obavljaju svoj zadatak su ujedno garancija ugodne i sigurne vožnje.
KOMENTARI