U Bosni i Hercegovini se više ni ne trude sakriti – Zapadni tutori kroje političku sudbinu ove zemlje kao da je riječ o koloniji u kojoj domaće stanovništvo služi samo da klima glavom i glasa kako mu se naredi. A najskuplju cijenu tog njihovog geopolitičkog eksperimenta, te ogavne farse demokratije, plaća – ko drugi – nego Bošnjak, onaj isti Bošnjak koji je ovu zemlju branio dok su mnogi drugi pisali dnevnike o neutralnosti.
Taj isti Zapad koji je 90-ih zatvarao oči pred genocidom, danas drži lekcije o miru i stabilnosti. U ime te “stabilnosti” nameće rješenja koja trajno cementiraju etničke podjele, udovoljavaju secesionistima, nagrađuju fašistoidne ideologije i pružaju ključne poluge vlasti onima koji ovu državu preziru. Sve se to radi s osmijehom na licu, uz viski u jednoj, i pero visokog predstavnika u drugoj ruci.
A šta se nudi Bošnjacima? Šutnja. Pokornost. Da se „ne talasa“. Da se žrtva još jednom ponizi, i to institucionalno, uz notarski pečat OHR-a. Kao da nije bilo dovoljno masovnih grobnica i UN-ovih pogrešaka. Ne – sada se ide korak dalje. Legalizuje se diskriminacija. Daje se Poglavniku iz Mostara ono što nije uspio ni Tuđman uz čizmu. Zadribatini iz Laktaša se ostavlja mogućnost da najavljuje otcjepljenje svakog petka, kao da je to vremenska prognoza.
I dok Schmidt izigrava kolonijalnog guvernera, domaći trojkaši cupkaju oko njega kao da je mesija. Tjeraju Bošnjake da vjeruju kako je “najbolje moguće” ono što je najniže, najopasnije i najpodlije. Ponižavaju narod koji je najviše dao, da bi najviše izgubio. A kad neko digne glas – odmah etiketa: “nacionalist”, “destabilizator”, “ekstremista”. Jer Zapad tolerira samo poslušne, samo one koji bezpogovorno sprovode planove koji mirišu na novi Dejton – ovaj put bez oružja, ali sa istim ciljem.
Bošnjaci danas gledaju kako im otimaju političku moć, brišu ratna sjećanja, izjednačavaju žrtvu i agresora. Gledaju kako ambasadori polažu zakletvu nad UZP-om, kako se institucije pretvaraju u protočne boce za naloge iz Berlina, Brisela i Vašingtona. I sve to – na njihovim leđima, iz njihovih džepova, preko njihovih leđa.
Kad vučjak čuva stado, zna se kako to završi. A kad Zapad “čuva” Bosnu, zna se ko prvi strada.
Haris Islamčević
KOMENTARI