Piše: dr. sc. Haris Islamčević, harsislamcevic.ba
Tragedija koja se 10. juna dogodila u austrijskome Grazu — gdje je 21-godišnji bivši učenik škole BORG usmrtio deset svojih vršnjaka i ranio još najmanje deset, a zatim počinio samoubistvo — duboko je potresla evropsku i svjetsku javnost. Djeca koja su tog jutra sjedila u školskim klupama, maštajući o ljetu i budućnosti, nisu se vratila kućama. Počinitelj je, prema dostupnim informacijama, ostavio oproštajnu poruku i video zapis, ukazujući na dugotrajnu unutrašnju borbu i duševni očaj koji je na kraju prerastao u nasilnu destrukciju. U ovom osvrtu nastojim spojiti psihološku i islamsko-teološku perspektivu kako bismo razumjeli, ali i spriječili, slične tragedije u budućnosti.
Psihološki profil: Šutnja koja vrišti
Počinioci ovakvih zločina rijetko djeluju iz iznenadne impulzivnosti. U pozadini se često kriju godine unutarnje patnje, osjećaja nevidljivosti, socijalne izolacije i emocionalnoga zanemarivanja. Mladi koji se osjećaju odbačeno, posramljeno ili nemoćno nerijetko potiskuju te emocije, sve dok se one ne pretvore u unutrašnji bijes. Kada ne postoji zdravi mehanizam suočavanja, takav bijes može eskalirati u želju da se nanese bol i drugima — kao oblik „komunikacije“ kojom pokušavaju svijetu pokazati koliko su duboko ranjeni.
Psihološki gledano, riječ je o kompleksnoj kombinaciji depresivno-suicidalnih tendencija, poremećenoga identiteta i gubitka sposobnosti emocionalne regulacije. Vremenom se javlja fantazija o „konačnome činu“ – ne samo kao bijegu iz svijeta, već kao pokušaju da ostave pečat u društvu koje ih je, kako oni to doživljavaju, zaboravilo ili izdalo.
Prepoznavanje znakova: Možemo li spriječiti tragedije?
Znakovi rizika često postoje i prije samog čina, ali ih okolina ne prepoznaje ili ih umanjuje. Neki od njih su:
izražena socijalna izolacija i povlačenje;
interesovanje za nasilne teme i oružje;
objave na društvenim mrežama sa nihilističkim ili osvetničkim porukama;
pad koncentracije, motivacije i samopouzdanja;
problemi u porodičnim ili školskim odnosima.
Naša je odgovornost da ne zanemarujemo ni najmanji signal. Škola, porodica i vjerske zajednice moraju biti povezani u prepoznavanju i podršci djeci i mladima koji pokazuju znakove psihičke ranjivosti.
Kriza duhovnoga identiteta mladih
Živimo u vremenu u kojemu su mladi izloženi neprestanome pritisku uspjeha, savršenoga izgleda, statusa i prihvatanja. Društvene mreže oblikuju lažne standarde sreće, dok digitalna stvarnost zamjenjuje stvarne odnose. Gubi se osjećaj pripadnosti, smisla i duhovne stabilnosti. U toj tišini otuđenosti, mnogi traže odgovore – ali nažalost, sve rjeđe ih traže kod Stvoritelja.
Iz islamske perspektive, gubitak veze sa Uzvišenim Allahom (tewhid i tevekkul) vodi ka duhovnome siromaštvu koje se manifestira kao praznina, tjeskoba i očaj. Islam nas uči da nijedna poteškoća nije bez smisla, i da „doista, sa teškoćom dolazi olakšanje“ (El-Inširah, 6). Vjernik zna da je život ispunjen iskušenjima, ali i da u svakoj tami postoji izlaz ako se okrenemo višnjmu Allahu ali i zajednici.
„I ne ubijajte sami sebe! Allah je, zaista, prema vama milostiv.“ (En-Nisa, 29)
Ovaj kur’anski ajet jasno podsjeća da je život svet i nedodirljiv – i vlastiti i tuđi. Svako ubistvo je napad na Božiji emanet, a svako samoubistvo izraz gubitka nade u Božiju milost.
Preventivne mjere: Psihološki i duhovni sistem podrške
Potrebno je izgraditi sistem prevencije koji objedinjuje savremenu psihologiju i islamsku etiku. To uključuje:
1. Uvođenje stručnjaka za mentalno zdravlje u škole – psihologa, pedagoga, ali i vjerskoga savjetnika (što su, u jednome smislu, vjeroučitelji, no smatram da ipak je neophodno uključiti teologe koji imaju ekspertno izdanje iz oblasti pastoralne teologije i duhovne skrbi).
2. Organiziranje radionica o emocionalnoj pismenosti i rješavanju konflikata.
3. Edukacija roditelja o znakovima mentalne krize kod djece.
4. Aktivnija uloga imama, vjeroučitelja i mekteba u praćenju emocionalnog stanja mladih i pružanju duhovne podrške.
5. Medijska odgovornost – zaustaviti senzacionalizam i promovirati narative koji potiču suosjećanje, podršku i odgovornost.
Zaključak
Ono što se dogodilo u Grazu nije samo tragičan događaj – to je ogledalo jednoga sistema u kojemu se mladi osjećaju izgubljeno, neshvaćeno i ostavljeno. Ako ne budemo proaktivni – kao društvo, zajednica i ummet – ovakvi slučajevi neće biti izuzetak, već simptom šire bolesti.
Vrijeme je da mlade ponovo naučimo kako voljeti sebe, druge i Boga. Da ih naučimo da traže pomoć – i da vjeruju da su čuti. Jer svaka tragedija koja se mogla spriječiti, a nije – postaje naša kolektivna odgovornost.
KOMENTARI