U vremenu kada se društvene mreže pune raspravama o tome gdje je Allah, muzici i brojnim rubnim pitanjima, postavlja se pitanje jesmo li izgubili osjećaj za mjeru. Islamska tradicija poznaje razilaženja, ali vjera nije skup internetskih polemika. Suština ostaje u moralu, odgovornosti i institucionalnome razumijevanju islama.
Prije nekoliko godina napisao sam kolumnu „Gdje je Allah i druga pitanja naša svagdašnja“, uvjeren da će još jedan talas internetskih rasprava o jednom složenom teološkome pitanju ubrzo utihnuti. Međutim, posljednjih dana to je pitanje ponovo aktualizirano. Društvene mreže opet su pune prepirki, međusobnoga uvjeravanja i brzih presuda o temi koja stoljećima pripada ozbiljnim teološkim raspravama, a ne komentarima ispod Facebook objava ili kratkim videosnimcima.
Gotovo istovremeno, uoči i za vrijeme triju velikih koncerata koje je Dino Merlin od petka do nedjelje održao na sarajevskome stadionu Koševo, ponovo je otvoreno i pitanje statusa muzike u islamu. Dani u kojima je Sarajevo živjelo u znaku velikoga muzičkoga događaja za mnoge su postali povod za novu rundu vjerskih polemika. Društvene mreže pretvorile su se u improvizirane fetvanske kancelarije. Jedni su brojali posjetioce, drugi, pak, njihove grijehe.
Kada se ovako poredaju događaji iz svega nekoliko dana, čovjek se mora zapitati: da li su upravo to pitanja koja bi trebala zaokupljati prosječnoga muslimana? Ili smo složene teološke i pravne rasprave, koje su stoljećima bile predmetom učenjaka i akademskih krugova, pretvorili u svakodnevnu zabavu društvenih mreža?
Nemam ništa protiv pitanja. Naprotiv. Islam je vjera koja podstiče čovjeka da pita, istražuje i uči. Ali imam problem s gubitkom osjećaja za mjeru. Kao da smo povjerovali da se vjera prije svega sastoji od pitanja oko kojih među učenjacima postoji razilaženje. Dakako, u vezi možda i najtežega pitanja u islamu, Gdje je On, Uzvišeni, opetovat ću se i kazati da bosanskohercegovački muslimani znaju u Koga vjeruju i kako Mu iskazuju svoju pobožnost, što je sasvim dovoljno za njihovu sreću na ovom i uspjeh na budućem svijetu.
Istovremeno, mnogo manje govorimo o poštenju, odgovornosti, radu, odnosu prema roditeljima, komšijama, siromašnima, javnome moralu ili korupciji koja razara naše društvo. O tim temama nema beskrajnih polemika niti viralnih snimaka. One ne donose preglede, lajkove i dijeljenja.
Uzmimo samo pitanje muzike. O njemu postoji višestoljetni ihtilaf. Nije nastao s Dinom Merlinom niti će s njim završiti. Postoje učenjaci koji zastupaju restriktivniji pristup, ali postoje i oni koji smatraju da propis zavisi od sadržaja, karaktera, povoda i posljedica. Upravo takav pristup zauzima i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. To je i stav koji smatram ispravnim.
A On, Svevišnji, najbolje zna.
Ne mislim da je sve dozvoljeno, ali jednako tako ne prihvatam tvrdnju da je svaka muzika bez izuzetka haram. Muzika koja promovira nemoral, podstiče grijeh ili odvraća od vjerskih obaveza ne može biti prihvatljiva. Međutim, ne vidim osnov da se svaki instrument, svaka melodija i svaki umjetnički izraz bez razlike proglase zabranjenim, posebno kada znamo da o tome među učenjacima nikada nije postojao jedinstven stav.
Nažalost, posljednjih godina u Bosni i Hercegovini sve je prisutniji utjecaj selefijskoga diskursa, naročito putem društvenih mreža. Sam po sebi, različit pogled na određena pitanja nije problem. Islamska tradicija poznaje razilaženje i ono nije nikakva slabost. Problem nastaje onda kada se jedno mišljenje predstavlja kao jedino ispravno, a pitanja oko kojih postoji legitimni ihtilaf pretvaraju u mjerilo nečije vjere i pobožnosti.
Poseban problem nastaje kada se stručne rasprave izvan svoga prirodnoga okvira prenesu u svakodnevni život vjernika i kada rubna pitanja postanu glavna tema. Pitanja poput različitih fikhskih detalja imaju svoje mjesto u naučnim raspravama, ali ne mogu biti zamjena za suštinu vjere. Kada se od takvih pitanja pravi osnovni kriterij nečije pobožnosti, tada gubimo osjećaj za prioritete. Zato smatram da bosanskohercegovački muslimani imaju dovoljno razloga da vjeruju vlastitoj ulemi i vlastitoj instituciji. Islamska zajednica nije nastala jučer, niti je njezin odnos prema ovim pitanjima rezultat trenutnih društvenih okolnosti. Ona baštini stoljetnu pravnu i teološku tradiciju, u kojoj postoji svijest o razlikovanju temeljnih pitanja vjere od onih oko kojih je dopušteno različito mišljenje.
Možda je zato vrijeme da se vratimo sebi i ponovo uspostavimo redoslijed prioriteta.
Ako nam je lakše voditi beskrajne rasprave o tome gdje je Allah, ko je bio na Merlinovome koncertu ili ulaziti u iscrpljujuće polemike o perifernim pitanjima nego govoriti o vlastitome karakteru, odgovornosti i odnosu prema ljudima, onda problem nije u tim pitanjima.
Problem je u tome što smo zaboravili razlikovati ono što je srž vjere od onoga što je, ma koliko bilo zanimljivo za raspravu, ipak ostalo na njezinim marginama.
Autor Haris Islamčević
KOMENTARI