Navršava se preko petanaest godina otkako nas je napustio Baja.
Prijatelj, kolega, drug, zemljak i saborac.
Umjetnik u kome je satkano sve od književnosti do slikarstva. On je pjesnik, pisac, publicista, slikar i scenarista, sve odjednom i ništa pomalo. Sve što bi radio i stvarao, radio bi dobro i studiozno, a rezultat je bio vrhunsko djelo.
Jedino što je živio kratko i otišao prerano, tako da je svijet ostao siromašan za ono što je još mogao ostaviti iza sebe.
Ibrahim Majdankić Baja
Baja
Tog 4. maja želio sam da čujem sirenu.
Ne onu koja para uši bez smisla, nego onu koja okuplja sjećanja i najavljuje tišinu. Da zastane vrijeme na tren, da se ljudi pogledaju bez riječi i da svako u sebi pronađe ono što je možda zaboravio da nosi.
Želio sam da se u istom času čuju i ezan i zvona.
Da se razliju preko krovova, niz ulice, kroz otvorene prozore i tišine koje su ostale iza nas.
Ne kao razlika, nego kao susret. Kao dokaz da sve može stati u isti trenutak, ako ima dovoljno srca.
Mislim da bi Baja to razumio.
On nije pravio razlike tamo gdje ih drugi crtaju. Kod njega su ljudi dolazili sa svojim imenima, vjerama, navikama i odlazili jednostavno kao ljudi. U njegovom svijetu nije bilo potrebe da se glasovi nadjačavaju. Svaki je imao svoje mjesto, i svaki je bio vrijedan slušanja.
Zato sam tog dana želio taj zvuk, da podsjeti na vrijeme kada smo znali stati zajedno, makar na minut, makar u tišini poslije.
Da podsjeti na ljude poput njega, koji nisu morali govoriti glasno da bi ih se čulo.
Možda se sirena nije oglasila.
Možda se ezan i zvona nisu sreli kako sam zamislio.
Ali negdje, u toj želji, u tom tihom prizivanju zajedništva, bio je i Baja, onakav kakav je bio uvijek, među ljudima, bez buke,
i veći nego što bi ikad rekao za sebe.
Cijeli tekst pročitajte u nastavku..
KOMENTARI