Piše: Hajrudin Čirkić
Onomad jedan čovjek odluči da u vrelo ljetno predvečerje pokosi dvorište svoje ćerke. Nije to bilo dvorište za dva zamaha trimerom – pogolemo, a izlazi na dvije ulice, na Prijedorsku i još jednu. Pomisli čovjek kako nije red da takvo mjesto, gotovo u centru grada, prolaznicima pokazuje zapuštenost.
Trimer je brujao, trava je padala u uredne redove, a iza njega je ostajalo dvorište koje se zelenilo kao svježe ispeglan ćilim. Posao je bio jednostavan: malo truda, malo dobre volje i prostor prodiše.
Sutradan ujutro čovjek po staroj navici, uz kafu prvo pogleda šta ima novo u svijetu. Otkako pamti priču profesora Milivoja Minovića – koji je govorio da ujutro ne progovara dok ne pročita novine, jer je jednom u vrijeme Informbiroa nešto rekao prije nego što se informisao pa zamalo završio na Golom otoku, čovjek se drži tog pravila: prvo informacija, pa razgovor.
Listajući objave na jednoj društvenoj mreži, odjednom zastade. Na ekranu – fotografija. Njegova. S trimerom u dvorištu koje izlazi na dvije ulice.
Zagleda se bolje. Kako on tamo kad ne objavljuje svoje fotografije?
Ispod fotografije tekst. A tekst – grub, neukusan i čudan. U tekstu ga neko poredi sa Hannibalom Lectorom, psihijatrom i kanibalističkim serijskim ubicom, hladnim manipulatorom koji čita ljude i koristi njihove slabosti.
Gleda čovjek i misli: pa ja sve suprotno od toga.
Ali ispod teksta već se redaju komentari. Sve gorljiviji od prethodnog. Kao da je neko samo dao znak za lajanje.
Čovjek se sjeti stare izreke:
„Jedan pas laje zbog nečega, a stotine drugih laje jer su čuli lajanje.“
Napiše i on komentar: da je objava neprimjerena, da niko nema pravo da objavljuje tuđu fotografiju bez dozvole i da će, ako treba, tražiti zaštitu svojih prava.
Nedugo zatim javi se i autor teksta. Kaže da je objavu uklonio i da mu se to više neće ponoviti.
Čovjek ga upita samo jedno: ima li roditelje i kako bi bilo da neko o njima piše na takav način.
Na to se autor naljuti. Poče objašnjavati stvari velikim riječima – od premise do konkluzije, od teorije do filozofije – kao da običan razgovor pretvara u malu akademsku raspravu.
Čovjek vidjevši da razgovor ne vodi nikuda, jednostavno ga prekide.
Nekoliko dana kasnije čovjek uđe u jednu trgovinu. Stajao je pored police i u ruci držao Nivea Men kremu, razgledajući je više iz navike nego iz potrebe. Pogled mu slučajno skrenu udesno.
Tamo je, između polica, robu slagao autor onog teksta.
Na trenutak čovjek pomisli kako bi mogao reći da taj sad na police slaže premise i konkluzije.
Ali ne reče ništa.
Neke stvari, pomisli, bolje je ostaviti tamo gdje i pripadaju – na policama.
Spusti kremu u korpu i mirno ode prema blagajni.
A dvorište njegove ćerke, ono koje izlazi na dvije ulice, i dalje je uredno – da prolaznici vide travu, a ne korov.
KOMENTARI