Cijelo djetinjstvo slušaš: “Samo čekaj da odrasteš!” Kao da te tamo čeka torta i konfeti. Čeka te prvi račun za grijanje i tvoj prvi ozbiljni razgovor o fiksnoj kamati. Čestitam, dobro došao u svijet odraslih.
Odrastao čovjek je dijete koje je odustalo od pregovaranja. Iste smo face, samo što umjesto “još pet minuta pa idem spavati” sad kažemo “još samo jedan mail pa idem spavati”. Oboje je laž, ali ovo drugo je tužnije, jer nitko ne dolazi po tebe ugasiti svjetlo.
Kao klinac vjeruješ da odrasli imaju sve pod kontrolom. Onda odrasteš i shvatiš da je cijela razlika samo u ladici, nisu više barbike ili autići već punoj kablova koje ne prepoznaješ, a ne smiješ baciti “za svaki slučaj”. To je ta slavna životna mudrost. Nakupljanje smeća i strah od budućnosti, u komadu.
Posao je posebna priča. Najljepše je što ljudi koji ih rade to savršeno znaju. I dalje idu na sastanke o sastancima, jer netko mora zakazati sastanak o tome zašto je prošli sastanak bio dug. Sizif je barem dobio brdo i kamen. Ti dobiješ Teams poziv u petak u 16:45 i rečenicu “mi smo ovdje jedna velika obitelj”. Jasno. Jedina obitelj koja ti za kašnjenje od pet minuta odbija dati slobodan dan i pritom očekuje da ti bude drago.
Tu je i trka za “boljim životom”. Kupiš bolji auto, veseliš se tri sedmice, a onda ti treba još bolji. Trčiš kao hrčak na kotaču, samo što hrčak barem ne otplaćuje kotač na dvadeset pet godina.
A kredit? Dvadeset pet godina za stan od 28 kvadrata koji agent zove “šarmantno kompaktnim”. Ništa ne urliče “sloboda” glasnije od kutije za cipele koja pripada banci, a ti u njoj plaćaš pravo da dišeš i prespavaš ozmeđu dva radna dana.
Prijatelji se polako pretvaraju u neke druge ljude. Nekad je pitanje bilo “gdje idemo večeras”, a danas je “kako ti je tlak” i “znaš nekog dobrog majstora za crijepove”. Već si u WhatsApp grupi “Roditelji 3.b” i nemaš pojma kako si tamo završio. Petkom niko ne izlazi, nego “malo odmara”. Od čega odmara, sedmica je tek završila.
Nedjelja navečer je zasebna vrsta mučenja. Onaj čvor u želucu, kao da sutra pišeš ispit iz predmeta koji nisi ni upisao, a profesor ti je šef koji svaku rečenicu počinje s “ništa osobno, ali”.
I sad najbolji dio: sve se to smatra normalnim. Ako kažeš da ti se ne da, odmah si “nezreo”. Po toj logici, zreo je onaj ko je najbolje naučio šutjeti i smješkati se dok mu život curi kroz prste. Ako je to zrelost, hvala, radije ću ostati zelen. Zelen se barem još može razviti u nešto, a ti si već dozreo za kompost.
A sad ozbiljno, dragi moji. Nemojte mi više pričati o odgovornosti. Vaš odgovorni život je lijepo uređena čekaonica za smrt, s WiFi-jem i kafom iz aparata. Sve je tu: kredit, tlak, kamate i razgovori o tome ko je koga zaboravio pozvati.
A vi ostanite ozbiljni, zreli i mrtvi iznutra do pedeset pete, kad vas kredit napokon pusti, a ništa više ne bude ostalo za pustiti.
Odrastanje je poraz s dobrim PR-om. Odrastite vi, ja sam dobro ovako.
Jebiga, netko mora ostati živ. Jedino nema života, ali on ionako nije bio u ponudi.
No-mad Expedition
KOMENTARI