Sve nešto kontam da bih i ja mogla pisati blogove, vlogove. Kao da sam ostarila… kao da nemam snage… pa onda opet…
Pomislim da nemam dovoljno vremena za sve ono što volim. Nekada sam mnogo pisala. I danas čuvam članke (izrezane iz novina, pa večeras kopam po arhivi) za mnoge novine za koje sam pisala…
Pisala sam o Bosni i Hercegovini, o Sanskom Mostu, o ljudima koje smo dočekivali raširenih ruku, ugostili kao najrođenije i ispraćali sa željom da nam se ponovo vrate. I vraćali su se. Uvijek se vraćaju. Dobri smo mi.
Možda zato što je Sanski Most poseban grad. Možda zato što smo mi Krajišnici posebni ljudi. A možda zato što se ovdje ljubav ne glumi — ona se ovdje živi.
Grad koji sam izabrala da bude moj, dobio je ime po rijeci. Dovoljno je izgovoriti njeno ime i sve postaje jasnije — Sana.
Rijeka koja svojim tokom povezuje ljude, uspomene, djetinjstva i živote. Rijeka koja teče kroz srce grada, ali i kroz srce svakog čovjeka koji je ovdje odrastao.
Njenih 142 kilometra nije samo dužina jednog vodotoka — to je, dragi moji, emocija.
Sana nije obična rijeka. Ona je osjećaj, pogled u kojem pronađeš mir kad ti je teško. Mjesto gdje slaviš sreću, ali i tražiš utjehu kad život postavi prepreke.
Mi koji živimo uz nju znamo koliko nam znači. Znamo da bez nje Sanski Most ne bi bio isti. Mi ne bismo bili isti. Možda nas ne bi ni bilo.
Često čitam komentare ljudi — i pozitivne i negativne — i uvijek se pitam zašto ponekad zaboravimo koliko je lijepo ono što imamo.
Ne kažem da ne treba ukazivati na greške. Naprotiv. Greške treba ispravljati, propuste prepoznavati, a probleme rješavati. Ali postoji velika razlika između kritike koja želi promjenu i riječi koje samo ruše.
Voljela bih da svi shvatimo da je život upravo ovo što živimo danas. Da su naše rijeke, obale, parkovi, ulice i ljudi dio nas samih. Da odnos prema prirodi nije nešto odvojeno od života — to jeste život.
Voljela bih da shvatimo kako u ovom gradu nema neprijatelja. Ovdje žive ljudi koji vole Sanu, njene pritoke i svih naših devet rijeka. Ljudi koji žele da ovaj grad bude ljepši nego jučer. Ljudi koji žele da djeca odrastaju uz čistu vodu, zelene obale i osjećaj pripadnosti.
Zato ne želim biti među onima koji pljuju po svemu. Želim biti među onima koji grade. Koji ostavljaju trag djelima. Koji će zasaditi drvo, pokupiti papir sa obale, pomoći komšiji, podržati dobru ideju i reći lijepu riječ kad je najpotrebnija.
Jer grad nisu zgrade. Grad nisu ulice. Grad nisu ni mostovi.
Naše je u ovom gradu sve lijepo.
Grad su ljudi.
A moj Sanski Most je bogat upravo zbog njih. I zato ga volim — sa svim njegovim vrlinama i manama. Volim njegovu Sanu, njegovih devet rijeka, njegove priče i njegove ljude. Volim ga dovoljno da ga ne idealizujem, ali i dovoljno da nikada ne prestanem vjerovati u njega.
Jer dom nije mjesto na kojem živiš. Dom je mjesto koje nosiš u srcu. A ja svoje srce odavno dijelim sa Sanskim Mostom 🩷🌸🍀
P.S.
Svi vi koji koristite Facebook iz neke lične frustracije (mnogi toga nisu ni svjesni ), bavite se nečim što volite, nečim što vas ispunjava ❤️ Koliko se brinete o sebi i svojoj porodici, toliko se brinite i o svom gradu. Sorry, morala sam .
Amira Š.
KOMENTARI