Postoje datumi koji nisu samo uspomene, nego žive rane što pulsiraju u narodu. Postoje gradovi čije ulice ne nose samo imena, nego zavjete. Sanski Most je jedan od njih.
Kad se izgovori njegovo ime, kroz srce Bosanske Krajine prostruji nešto dublje od riječi — mješavina tuge, ponosa, sjećanja i tihe molitve.
Deseti oktobar 1995. godine.
Dan kad su se vrata tame napokon otvorila. Kad je Sana ponovo zapevala slobodom, a grad, sav u dimu i suzama, izgovorio svoje prvo “mi smo opet svoji”.
Trideset godina kasnije, dok jesen spušta svoje zlatne prste po krošnjama i vodi, mi se ne sjećamo samo događaja — sjećamo se trenutka kad se život vratio.
Grad koji je čekao svitanje
Sanski Most je četiri godine bio zarobljen u mraku — grad bez glasa, bez sigurnosti, bez domovine.
U njemu su ljudi nestajali, kuće padale, a ime Bosne se šaptalo kao zabranjena molitva. U tom periodu naši životi su gotovo bezvrijedni bili.
Ali i u najcrnjemu mraku postoji vatra koju ništa ne može ugasiti — vjera u povratak.
Negdje u planinama, u blatnim rovovima živjeli su oni koji su se zakleli da će se vratiti.
To nisu bili ljudi koji su čitali rat u knjigama.
To su bili borci Armije Republike Bosne i Hercegovine — sinovi, braća, komšije, učitelji i zemljoradnici, obični ljudi sa neobičnim srcima. Najbolji sinovi naše Domovine.
Armija naroda, armija duše
Kad je krenulo oslobađanje Sanskog Mosta, to nije bio puki vojni manevr — to je bio patriotski zemljotres.
Peti i Sedmi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, vođeni vjerom i iskustvom generala Mehmeda Alagića i Atifa Dudakovića, probijali su linije, planine, šutnju i strah.
Nosili su puške, ali i amanet naroda: “Vrati nam grad, makar po cijenu života.”
Oni su znali da svaka stopa zemlje znači ime nekog nestaloga, svaka kuća – uspomenu na djetinjstvo, svaka ulica – nečiju majku koja još čeka.
Borili su se protiv nadmoćnijega neprijatelja, ali nisu ratovali samo oružjem – ratovali su srcem.
I kad su, u oktobru 1995., prešli Sanu i ušli u grad, nisu donijeli samo trijumf – donijeli su smirenje.
Grad je disao u suzama, ljudi su plakali i smijali se, grlili se i ali su bili ponosni.
Nije to bila pobjeda jedne vojske, nego povratak čovjeka čovjeku, naroda svome dostojanstvu.
Svaka sloboda ima svoje sjenke.
Sanski Most je slobodu platio najskupljom valutom – životom svojih najboljih sinova i kćeri.
Mnogi su pali u tišini, ali s vjerom da će neko, negdje, jednoga dana, ispričati njihovu priču.
Danas, kad hodamo uređenim ulicama, kad čujemo smijeh djece u školskim dvorištima, kad miris pekara opet preplavi jutra — dužni smo da zastanemo.
Jer pod svakim tim kamenom, pod svakim mostom, pod svakim novim temeljom, leži dio njihove žrtve.
Trideset godina slobode nije poziv na slavlje – to je poziv na sjećanje i odgovornost.
Sjećanje bez poniznosti postaje prazno, a odgovornost bez sjećanja – slijepa.
Naša je dužnost da mladima ispričamo da sloboda nije došla s potpisima, nego s borbom i junaštvom sinova bosanskih.
Da je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila posljednja brana između nestanka i opstanka, između tame i dostojanstva.
Njihove uniforme bile su možda neuslovne, ali njihovo dostojanstvo bilo je svila.
Oni nisu sanjali osvetu, nego povratak života.
Danas, Sanski Most stoji na raskršću između bola i ponosa.
Njegova rijeka teče mirno, ali pod površinom i dalje šumi sjećanje.
Na mostovima koje su jednom rušili, danas se ponovo prelazi s osmijehom.
Sa minareta se ponovo čuje ezan, a sa crkava zvone zvona.
To je lice istinske Bosne – one za koju su ginuli.
Sanski Most je dokaz da smrt ne može nadjačati smisao, da ruševine mogu postati temelji, i da narod može preživjeti i najdublji mrak.
Sloboda nije granica. Sloboda je dah.
I svaki put kad udahnemo taj dah, dužni smo da se sjetimo onih koji ga više ne mogu udahnuti.
Oni su naši tihi saputnici, naši nevidljivi čuvari.
Bez njih, Sanski Most ne bi imao dušu, Bosna ne bi imala ime, a mi ne bismo imali budućnost.
Trideset godina poslije, izgovaramo njihova imena s ponosom, ali i s tugom.
Jer sloboda nije završena priča – ona je svjetlo koje se mora neprestano čuvati da ne ugasne.
Borci Armije Republike Bosne i Hercegovine nisu samo heroji prošlosti.
Oni su čuvari našeg dostojanstva, i sve dok traje sjećanje, oni traju.
Neka im je rahmet, slava i vječna hvala.
Draga Sano,
Najljepši komadu zemlje, naša ovosvjetska rajska baščo,
Neka Ti je sretna trideseta godišnjica slobode, sa molitvom dragome Bogu da nam, na vijeke, budeš slobodna i široka za svakog dobronamjernoga čovjeka.
Haris Islamčević
KOMENTARI