Naša domovina Bosna i Hercegovina nudi masu odličnih opcija za turizam, za odmor, za uživanje. A opcija nije samo mjesto, nego i vrijeme i ljudi. Mi smo protekli vikend doživjeli još jedno nezaboravno iskustvo…
Odakle početi? Nisu česte prilike kad ne znam odakle početi tekst, ali evo, ovo sad je jedna od njih. Izgleda da sam se malo istrošio sa idejama? Kriza “idejiteta”? Možda, ko će mu znati… Ili je samo pretežak zadatak preda mnom? Pisati o tako posebnim mjestima i o tako posebnim ljudima. Zato trebaju i posebne riječi. A bojim se da mi ovog puta toga fali.
Pa dobro, počnimo od početka. Od trenutka kad se smijemo i ibretimo sami sebi, dok koračamo turbetskim ulicama u nepunih pet sati poslije ponoći: “Koje budale u ova doba hodaju pustim Naseljem?”. Ali tada vidimo da nismo jedini, izgleda da je Turbe živo i nedjeljom u pet ujutro. Jedni čekaju bus za Panoniku, drugi će na otvor džamije u Srebrenik, neki će na more, Neum ili Makarska. A oni tamo sa velikim ruksacima i neobičnom odjećom – e oni će negdje na planinu, garant…
Ne sviđa mi se ovakav početak, nije dovoljno zanimljivo, da zainteresuje za dalje čitanje…
A da krenem od najljepšeg dijela, od trenutka kad sjedimo pred ovim zadivljujućim prizorom, visokim vodopadom, jednim od najljepših i najviših u BiH. Visina mu varira, što od vodostaja, što od izvora informacija, od 52 do 56, a negdje se može naletiti i na brojku od preko 70 m. Zapravo, najbolji dio planinarenja je jesti na fantastičnim mjestima. A ovo mjesto je baš takvo. Eto dobrog početka priče. Zato i jesmo baš tu pravili pauzu za doručak. Al’ opet, gdje ću počet’ priču sa jelom… pa nisam toliki, da izvinete, poguzija. Ne može to.
Pa hajde da počnem sa onim čudnim osjećajem u busu, to je onako neobično, dok slušam muziku koje nisam neki poseban ljubitelj, ali postoji taj neki vajb, pa mi je fino, sretan sam i uživam. Osjećam lagani umor, ali je atmosfera odlična… I onda da pređem na ono što prethodi svim tim osjećanjima. Ali čekaj, ti su se čudni osjećaji kod mene javljali u povratku kući. Ne mogu početi od kraja. Ne ide, brate. Ili kako smo stali negdje usput da pojedemo lubenice koje nam je jedan lokalac poklonio. Uzgojio u svom vrtu. One lubenice što ih mi kupujemo nisu ni blizu slatke kao ove domaće. Ali to je sve u povratku – ne može. A vožnje prema odredištu, prije pješačenja, se i ne sjećam, što zbog mraka, što zbog dijela koji sam prespavao.
Mogu početi sa vremenskom prognozom, kako smo se uprkos najavljenoj kiši na svim mogućim prognozama, upustili u avanturu, a onda vidjeli da sreća prati hrabre. Nije pala ni kap do samog povratka u dom.
Mogao bih početi i od onog dijela staze koji nas je tako precizno podsjetio na dio jedne naše karaulske staze, onaj dio od Hataričkih brda prema Malunjači, onu čistu, lijepu šumu s jedne i druge strane granice između općina Travnik i Donji Vakuf. E ovdje je to isto, samo još puno, puno veće. I da kažem kako usred te šume postoji neka (vjerovatno) neistražena pećina, što naravno nije spriječilo nas par avanturista da zavirimo unutra. Zanimljivo je, u najmanju ruku. Pećina je zanimljiva, na nju mislim, a ne na ovakav početak…
Ili da krenem od onih dijelova kakve posebno volim – stazu uz planinski potok ili rijeku i djelimično koritom. Pa još pogotovo ako imaju mlinovi i oni drveni mostovi usput. Kao što ovdje imaju. I ako na kraju tog dijela postoji fascinantan vodopad. Kao što ovdje postoji. Ma odlično. Ali nije mi ni to baš za početka izvještaja, nekako niotkud… Ni s kraja, ni s početka…
A zašto ne bih nekad pisao o ljudima? Odnosno, da zapis sa planine počnem pričom o ekipi? Mogao bih navesti kako i ovaj put imamo veoma raznoliku ekipu, i staro i mlado i muško i žensko. Da kažem kako je ovo jedna vedra i vesela družina, kako smo željni adrenalina, pa prihvatamo prijedlog domaćina da nas vodi stazom kojom inače ne vode goste – uz rijeku. Doduše, to da ovuda ne vode goste su nam saopštili tek na kraju. K'o kad nam je “drug Raja saopštio da nećemo ići putevima, nego da ćemo se kretati kao drugovi partizani, uz pomoć prirodnih znakova…”. Hahah, kako sam se bio navukao na tu repliku…
Dobro, hajd’ sad ozbiljno, da konačno počnem tekst… Samo kako? Rekli smo, o ljudima?
Da počnem priču sa onima koji su se najbolje proveli? Hmm… bolje da ne počinjem o tome… ustvari, bolje da nikako i ne pišem o tome… A da počnem sa onima koji su izgledali kao da i nisu baš najzadovoljniji? Neki su malo “odsutni”, ne znam zbog čega? Neki su možda nezadovoljni vožnjom u povratku i čestim, možda bespotrebnim, pauzama? Možda griješim, možda i ne. Ali bez obzira, zašto bih počinjao priču sa negativnostima? Neću tako početi izvještaj. Ili da počnem o sebi i nervozi što ne mogu svakome ugoditi? I nerviranju oko toga što je neko nezadovoljan nekim detaljima ture? Neću, o toj svojoj nervozi sam već ranije pisao. Šta koga briga kako se ja jedem…
Hmm… pa dobro, mogu o domaćinima. I oni su ljudi. I to kakvi ljudi. Ljudine. Da odmah na početku kažem ono izrečeno već milion puta, da nadaleko nema domaćina i srčanih ljudi k'o što su Krajišnici? Možda bi takav početak od svega imao najviše logike. Da ispišem kako su nas ovi vedri ljudi već dva puta zastidjeli i dolazili u naše krajeve, a mi se jedva nakanismo i organizovasmo da im odemo u posjetu. I to u periodu kad nikakvog svog događaja nemaju. Pa zapravo, to nama baš i nije za reklamu. Bez obzira na to, dočekali su nas sa osmijesima, toplo, srdačno i domaćinski, s toplim čajem, kafom, a Boga mi i ukusnim ručkom poslije ture. Dom im je predivan, pristupačno je, a sobe i kreveti su uredni kao u malo kojem planinarskom domu. Bravo ekipa. Ali možda je bolje da ne “provociram” tekstom o njima odmah na početku, jer imaju i oni u svojim redovima dobrih spisatelja, a i predsjednica im novinarka. Ako se oni dohvate pera, moje bi pisanje moglo pasti mačku za uši. Ne smijem sa tom temom početi pisanje.
Da počnem sa događajima iz prošlosti? Da ispričam kako smo prije dvije-tri godine baš u ovoj čaršiji, tražeći lokal u kom bismo mogli dobro pojesti i popiti kafu, nabasali na oca vlasnika jednog od kafića, koji nam je predložio odličan restoran, a nakon večere nas počastio pićem… kako se ono zvao… Eto, sad se moram vratiti na davno ispisane tekstove… Evo ga, Ismet Hasić… Pozdrav za gospodina Ismeta, ako kako može doći do njega ovaj pozdrav…
Ma ne valja, dovraga, ne valja. Nikako da nađem dobar zanimljiv početak priče. A vala, kad skontam, ne moram ni pisati taj zapis sa planine. Što mora svaki put biti? Neće biti ni vloga, nije Nedim išao. Ova je tura bez priče i bez videa. Ko hoće da vidi, osjeti i doživi ljepotu svakako je neće doživjeti ni kroz moj tekst ni kroz Nedimom video. To se brate mora lično doći i osjetiti. Tanko je moje pisanje da prenesem sve ono čime nam Krajina i Krajišnici otmu po komadić srca svaki put kad dođemo ovdje.
Napisat ću samo kratko: Išli smo u Sanski Most, u goste kod prijatelja PED Kanjon. Bilo nas je 18 (+domaćini), prešli kilometara 17 (mada različite aplikacije različito pokazuju). Šetali smo uz rijeku Blihu, doručkovali kod istoimenog vodopada, družili se sa dobrim ljudima i sretni, rasploženi, pomalo umorni, vratili se kući rasterećeni od svakodnevnih briga, svježi za novu radnu sedmicu. Eto dosta. Ne mora vala svaki put ni biti aman neka priča.
Do neke naredne avanture,
Vedro
PS. Za one koji ne vole planinarenje, do vodopada Blihe može se doći i lakšim putem: Asfaltni put iz Donjeg Kamengrada vodi do parkinga vodopada, a onda stazom od par stotina metara dolazimo do vodopada.
A ako već dođete u Sanski Most, nemojte propustiti da posjetite i upoznate Bobijaško oko, stari grad Kamengrad, Dabarsku pećinu, čaršiju i odlične ljude iz ovih krajeva.
plenum.ba
KOMENTARI